Uz problematičnu ekonomiju i neizvjesnost oko sljedećeg predsjednika, Iran se suočava sa značajnom političkom tenzijom, kaže iranski politički stručnjak Farideh Farhi. Iako se čini da sankcije imaju efekta, mnogi kritičari u zemlji kažu da su "krivi i ekonomsko loše upravljanje od strane Ahmadinedžadove vlade i nesposobnost onih koji vode iransku ekonomiju", kaže ona. Postoji određeni broj ljudi koji bi se mogli kandidirati za zamjenu predsjednika Ahmadinedžada kada mu istekne mandat sljedećeg juna, kaže Farhi, “ali to uopće nije jasno u smislu političke orijentacije kandidata”. Ona kaže da potencijalni kandidati "oklevaju da izađu u ovom trenutku kada je ekonomska situacija prilično nestabilna, kao i nuklearno pitanje koje visi u vazduhu".
Iranska valuta, rijal, nastavlja da opada. Ima izgubio 40 posto svoje vrijednosti u protekloj sedmici. Šta se dešava u ekonomiji Irana? Da li su sankcije zaista toliko pogođene?
Predsjednik Ahmadinejad je, na konferenciji za novinare, priznao da pad prihoda od nafte, kao i poteškoće koje Iranci imaju s transferom svoje valute, utiču na sposobnost ulivanja valute na iransko tržište. Zbog budžetskih obaveza u iranskoj ekonomiji, postoji sumnja da je i sama vlada umiješana u devalvaciju iranske valute kako bi mogla generirati dovoljno rijala za plaćanje svojih obaveza. Nije jasno da li je ova dinamika izmakla kontroli. Pokušali su to zaustaviti stvaranjem tržišta za razmjenu valuta, ali kada su to učinili, tržište je reagovalo na vrlo promjenljiv način. Vlada i centralna banka su predložile da im zemlja da oko dvije sedmice prije nego što se neka vrsta stabilnosti vrati na tržište.
Realnost je da je iranska valuta bila precijenjena, a režim sankcija je efektivno natjerao vladu da izvrši devalvaciju. Problem nužno nije devalvacija koju su mnogi izvoznici, na primjer, u Iranu željeli, već volatilnost. I ostaje nam da sačekamo da vidimo da li će vlada uspeti da se snađe i da unese neku vrstu stabilnosti na ovo tržište.
The Associated Press ima priču rekavši da je manifest koji se žali na posrnuću iransku ekonomiju tajno kružio među fabrikama i radionicama, a do sada je oko 10,000 imena priloženo peticiji u kojoj se protestuje zbog niskih plata i poteškoća za ljude da sastave kraj s krajem, s obzirom na inflaciju. Dakle, da li to ukazuje na to da privreda trenutno zaista pati?
Nema sumnje da privreda pati. Nema sumnje da mnogi radnici u fabrici nisu plaćeni. Nije samo pitanje da nisu plaćeni, već je i pitanje da njihove plate nisu pratile inflaciju. Radnički protesti su se kontinuirano dešavali u Iranu i nema sumnje da je režim sankcija uticao na sposobnost ekonomije da radi.
Reforme koje je Vlada uvela u smislu pokušaja da se riješi subvencija stvorile su situaciju da je Vlada uspjela isplatiti novčane subvencije pojedincima, ali u smislu podrške koju je trebala dati fabrikama da bi kako bi se suprotstavio rastućim troškovima nije bio u mogućnosti to učiniti. Dakle, bilo je dosta bankrota u industrijskom sektoru kao iu poljoprivrednom sektoru, što je dovelo do veće nezaposlenosti.
Da li se vlada predsjednika Mahmouda Ahmadinejada smatra odgovornom?
Nema sumnje da sankcije utiču na iransku ekonomiju. Međutim, pitanje o kojem se raspravlja u Iranu je da li su sankcije jedini izvor problema i da li je problem i upravljanje ekonomijom od strane Ahmadinedžadove administracije. Očigledno, i sam Ahmadinedžad ima udjela u okrivljavanju sankcija za ekonomske probleme Irana. Ali drugi u Iranu, bilo da su članovi parlamenta ili iranski ekonomisti ili komentatori, u više navrata su tvrdili da sankcije imaju utjecaja, ali ekonomsko loše upravljanje od strane Ahmadinedžadove vlade i nesposobnost onih koji vode iransku ekonomiju su takođe kriv.
Ahmadinedžadu ističe mandat sljedeće godine i bit će održani novi predsjednički izbori. Bio sam fasciniran spekulacijama o tome da je ajatolah Akbar Hašemi Rafsandžani ponovo u centru pažnje.
Iranski izbori će se održati u junu 2013. godine, a u ovom konkretnom trenutku uopće nije jasno ko će biti kandidati. Ali nema sumnje da su, s obzirom na vrstu dinamike koja se dogodila u Iranu i realnost da je Ahmadinedžadovo predsjedništvo postavilo pitanja o upravljanju ekonomijom, odgovornost, kao i bolji odnosi sa vanjskim svijetom, izbili u prvi plan . Pojedinci poput Rafsanjanija, koji su poznati u Iranu po tome što u suštini predstavljaju tehnokratski pristup upravljanju ekonomijom, kao i boljim odnosima sa Iranom u inostranstvu, stekli su veću važnost. Ljudi su počeli spekulirati o tome da li će iranski izbori u suštini biti izbori koji će donijeti kandidata koji će zastupati ideje slične Rafsanjanijevoj i hoće li taj kandidat biti uspješan.
Hoće li se Rafsanjani zaista kandidirati za funkciju?
Nisam siguran da li bi i sam gospodin Rafsanjani na kraju bio kandidat. On je u kasnim sedamdesetim i nisam siguran da bi cijenio da ponovo vodi državu. No, spekuliše se da je hapšenje njegove kćeri, koja je osuđena za uvredu ili propagiranje režima i ima šestomjesečnu kaznu, te povratak sina, čije optužbe još nisu jasne, ali je u zatvoru i pod istragom, u suštini su potezi koji mu omogućavaju da se odvoji od svih optužbi koje su upućene protiv njega i njegove djece i oslobađaju ga da bude mnogo istaknutiji u izražavanju svojih stavova o tome u kom pravcu treba da ide zemlja. Dakle, njegovu istaknutost u suštini treba posmatrati na taj način.
Tvrdolinijaši u Iranu dosljedno govore da je Rafsanjani problem i da su njegova djeca problem jer su se bavila ilegalnim aktivnostima. Iznosi se argument da će, povlačenjem pravosuđa protiv djece, Rafsanjani sada imati slobodnije ruke u uticaju u pravcu privrede. Da li je to tačno, naravno, pokazaće se u narednim mesecima.
To je fascinantan scenario koji ste upravo izložili. Pretpostavljam da ćerka i sin nisu smešteni u mučilište u zatvoru Evin, i da tamo imaju pristojan smeštaj.
Da, zatvor Evin je zapravo postao sredina u kojoj postoje i drugi politički aktivisti. Imate bivše zamjenike ministara u zatvoru, i to je zanimljiva dinamika jer je nekada u Iranu, ako ste bili u zatvoru, to bila neka vrsta sramote. Ali posljednjih godina, posebno nakon izbora 2009., to je u suštini značka časti. Rafsanjanijeva kćerka je izričito rekla: “Molim te, ne pokušavaj da me izvučeš,” a postoje izvještaji da je već angažovana na prevođenju knjige. Situacija njenog brata nije sasvim jasna, jer je u toku istraga. Ne znamo ni kakve će biti optužbe. I zapravo, danas su se pojavili izvještaji da je njegov advokat zapravo uložio pritužbe pravosuđu protiv dvije novine zbog identifikovanja njegovih optužbi, jer prema iranskom zakonu to ne bi trebalo da se dogodi.
Nisam znao da bi boravak u zatvoru mogao biti političko dobro.
Iranska politika postaje izuzetno zanimljiva, a politički zatvorenici u Iranu nisu nužno potpuno isključeni iz političkog procesa. Naravno, govorim o političkim zatvorenicima visokog profila. Imamo, na primjer, ministra unutrašnjih poslova koji je u zatvoru i s vremena na vrijeme pušta pisma koja su vrlo kritična protiv Islamske Republike i koja se objavljuju na raznim web stranicama u Iranu.
Ovdje je zanimljivo pitanje uloge pravosuđa jer pravosuđe hapšenjem djece istaknutog ajatolaha i hapšenjem istaknutog savjetnika predsjednika države pokušava ostaviti utisak da se radi o poštenom pravosudnom sistemu jer u efekat, tretira istaknute pojedince iz svih sfera političkog života na sličan način. Problem s tim pristupom je u tome što on još uvijek ne podrazumijeva odgovarajući proces.
Ko su još mogući kandidati za predsjednika Irana. Da li su to čelnici parlamenta?
Predsjednik iranskog parlamenta Ali Larijani se možda kandiduje, ali ja lično sumnjam u to. Brojna su imena koja su spomenuta, od kojih je, naravno, najistaknutiji gradonačelnik Teherana Mohammad Baqer Qalibaf. Ali imate i bivšeg predsjednika parlamenta koji je spominjao Gholama Ali Haddad-Adela, [i] sadašnjeg iranskog nuklearnog pregovarača Saeeda Jalilija. Postoje čak i neki kandidati koji se poistovjećuju s reformističkim taborom, kao što je bivši prvi potpredsjednik Mohammed Reza Aref. Pominju se neki kandidati koji su bliski Ahmadinedžadu.
Dakle, postoji vrlo nejasna slika u pogledu toga ko će se na kraju pojaviti. Jasno je da će biti nekoliko kandidata, ali to uopće nije jasno u smislu političke orijentacije kandidata i broja kandidata koji bi se javili iz tvrdolinijaškog tabora, ili pragmatičnog srednjeg tabora ili možda čak i reformističkog tabora. Ništa od toga nije razjašnjeno u ovom trenutku. Svi se ustručavaju izaći u ovom trenutku kada je ekonomska situacija prilično nestabilna, kao i nuklearno pitanje koje visi u zraku. Rekao bih da će proći još nekoliko mjeseci, sve do februara ili marta 2013. godine, prije nego što stvari počnu da se razjašnjavaju.
Imajući u vidu ekonomiju i nesređenu političku scenu, ima li ikakvih naznaka da bi Iran mogao tražiti neki kompromis sa vanjskim svijetom po pitanju nuklearnog pitanja?
Mislim da su Iranci već nagovijestili da su otvoreni za kompromis, ali imaju određene zaključke, a ti krajnji rezultati uključuju prihvatanje obogaćivanja uranijuma u Iranu. Oni su u prošlosti sugerirali da će pristati na ograničenja, kao i na nametljivije inspekcije. Druga je strana jednadžbe, naime Sjedinjene Države, koja je na neki način u limbu u ovom konkretnom trenutku. Dakle, da, mislim da postoji mogućnost kompromisa na iranskoj strani. Iranci žele da krenu dalje od ovoga. Ali oni imaju određene krajnje linije od kojih se ne mogu odmaknuti. Samo ćemo morati da sačekamo posle novembarskih izbora u Sjedinjenim Državama da vidimo da li su sve strane spremne da se uključe u proces koji bi omogućio neku vrstu davanja i uzimanja.
(CFR)
