Jedna od mudžiza Poslanika Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem je njegov uspon na Mi'râj. Mi'râj Night je dvadeset sedma noć mjeseca redžeba. Stanovnici Mekke ne bi imali iman. Oni su mnogo progonili muslimane. Otišli su predaleko i već su počeli da muče muslimane. Resulullahu je bilo veoma žao. Bilo je to godinu dana prije Hegire, a on je imao pedeset dvije godine. Povevši sa sobom Zejda bin Harisa, otišao je u Taif. On je mjesec dana propovijedao stanovnicima Taifa. Niko ne bi imao îmân. Rugali su mu se i mučili ga, urlali i rugali mu se. Djeca su ga gađala kamenicama. Beznadežan, umoran, vraćao se, blagoslovenih nogu ranjenih. U međuvremenu, Zejdova glava bila je krvava. Odmarajući se neko vrijeme, obrisali su preostalu krv koja je još bila na njima i krenuli prema Mekki. Već je bio mrak kada su stigli u grad. Nekoliko mjeseci koje je proveo u Mekki bilo je problematično. Neprijatelj je bio svuda. Nije bilo kuda. Konačno je otišao u oblast Abu Talib, gdje je bila kuća Umm-i Hani, kćeri njegovog strica.
Umm-i Hânî je pomislio: “On ima mnogo neprijatelja u Mekki. Ima čak i onih koji žele da ga ubiju. Čuvaću ga do jutra kako bih zaštitio svoju čast.” Uzevši očev mač, počela je hodati po kući. Resulullah je tokom dana bio jako povrijeđen. Uzimajući abdest, počeo je moliti svog Allaha, moliti za oprost i moliti kako bi ljudi imali iman i postigli sreću. Pošto je bio veoma umoran, gladan i ojađen, legao je na prostirku i ubrzo zaspao. U tom trenutku je Allah dželle-šanuhu naredio hazreti Džebrajlu alejhisselam:
“Toliko sam povrijedio svog Voljenog Poslanika. Toliko sam povrijedio njegovo blagosloveno tijelo, njegovo nježno srce. Ali on Me i dalje moli. On ne misli ni na šta osim na Mene. Idi! Donesi mi dragi moj! Pokaži mu moj raj i pakao. Neka vidi blagoslove koje sam pripremio za njega i za one koji ga vole. Neka vidi muku koju sam pripremio za one koji mu ne vjeruju, koji su ga povrijedili svojim riječima, pismima i djelima. Ja ću ga utješiti. Ja ću izliječiti rane njegovog nježnog srca.”
Za trenutak je Džebrail alejhisselam bio blizu Resulullaha. Našao ga je kako čvrsto spava. Nije imao srca da ga probudi. Bio je u muškoj figuri. Poljubio je pod svoje blagoslovljeno stopalo. Pošto nema srce ni krv, njegove hladne usne su probudile Resulullaha. Odmah je prepoznao Džebrajla alejhisselama i, u strahu da se Allah dželle-šanuhu ne bi uvrijedio na njega, rekao je: „O moj brate, Jabrâile! Zašto ste ovdje u tako neobično vrijeme? Jesam li uradio nešto nije u redu, jesam li uvrijedio svog Allaha? Da li sindoneo loše vesti za mene?" Džebrail alejhisselam je rekao: “O Ti, Najviši od svih stvorenja! O Ti, Voljeni Stvoritelja! O Ti, Učitelju proroka! O Ti, časni Poslaniče, izvore dobrote i superiornosti! Vaš Allah vam šalje svoj selam. On vam daruje blagoslov koji nije dao nijednom drugom proroku, nijednom stvorenju. On vas poziva k sebi. Molim te ustani. Pođimo."
Otišli su u Ka'ba, gdje im je neko došao, rascijepio mu grudi, izvadio srce i oprao ga Zemzemskom vodom. Zatim ga je vratio na svoje mjesto. Zatim, jašući na bijelu životinju po imenu Burak donesenu iz Raja, za trenutak su otišli u mesdžid-i Aqsâ u Jerusalimu. Napravivši prstom rupu u stijeni, Džebrail alejhisselam je tu vezao Buraka. Tu su bile prisutne duše nekih prošlih proroka, u njihovim licima. Ponudio je hazreti Adamu, hazreti Nuhu (Nuhu) i hazreti Ibrahimu, redom, da postanu imam kako bi obavljali namaz u džematu. Tražeći izgovor i govoreći da su neispravni, svi su to odbili. Hazreti Džebrail je predložio Resulullaha. “Kada ste prisutni, niko ne može biti imam”, rekao je. Nakon namaza, izašli su iz mesdžida i nekim nepoznatim usponom u jednom trenutku prošli sedam slojeva nebesa. Na svakom nebu vidio je velikog Poslanika. Džebrail alejhisselam je ostao u Sidri, rekavši: „Ako odem dalje i za dlaku, izgorjet ću i poginuti.“ Sidrat-ul-muntahâ je drvo na šestom nebu. Nakon što je vidio Džennet, Džehennem i bezbroj stvari, Resulullah je, na džennetskom tepihu po imenu Rafraf, prošao Kursi, Arš, svijet duša, i dosegao visine koje je Allah dželle-šanuhu odredio na nepoznat, neshvatljiv i neupitan način. . Bez mjesta, vremena, smjera i načina, vidio je Allaha dželle-šanuhu. Bez očiju, ušiju, sredstava i mjesta, razgovarao je sa Allahom dželle-šanuhu. Postigavši blagoslove koje nijedno stvorenje nije moglo spoznati ili shvatiti, vratio se u Jerusalim, a odatle u kuću Umm-i Hânîja u blagoslovljenom gradu Mekki. Mjesto na kojem je ležao još nije postalo hladno, niti je kretanje vode u posudi stalo. Umm-i Hânî, koja je hodala napolju, zadremala je, nesvjesna svega. Na putu od Jerusalema do Meke sreo je karavan Kurejšija. Deva u karavanu se uplašila i pala.
Sljedećeg jutra otišao je do Ka'be i ispričao svoj mi'raj. Čuvši to, nevjernici su mu se rugali. „Muhamed je zauvek poludeo“, rekli su. A oni koji su mislili da postanu muslimani su pokopani. Neki od njih, zabavljeni, otišli su u Abû Bakrovu kuću. Znali su da je pametan, iskusan i proračunat trgovac. Čim je došao na vrata, upitali su ga:
“O Abâ Bekr! Išli ste u Jerusalim mnogo puta. Morate dobro znati. Koliko vremena treba da se od Meke do Jerusalema?”
Hazreti Ebu Bekr je rekao: “Znam dobro da je potrebno više od mjesec dana.”
Nevjernici su bili zadovoljni ovim odgovorom i rekli: “Tako će reći mudar i iskusan čovjek.” Smejući se, rugajući se, srećni jer je Abû Bakr imao isto mišljenje kao i oni, rekli su:
„Vaš gospodar kaže da je otišao i vratio se iz Jerusalima za jednu noć. On je sada potpuno lud,” i pokazali su svoje simpatije, poštovanje i povjerenje prema Abu Bakru. Kada je čuo Resulullahovo blagoslovljeno ime, Ebu Bekr radijallahu anh je rekao: “Ako tako kaže, vjerujem mu. On je sigurno otišao i vratio se za trenutak” i vratio se. Nevjernici su bili svi zapanjeni. Pognuvši glave, otišli su, govoreći: „Kako neverovatno! Kakav je Muhamed jak čarobnjak! Začarao je Abu Bakra.” Odmah obukavši se, Abû Bakr je otišao Resulullahu. U velikoj gomili je rekao naglas: „O Resulallah! Čestitam ti, tvoj blagoslovljeni mi'raj! Neizmjerno hvala Allahu dželle-šanuhu jer nas je počastio time što smo sluge tako uzvišenog poslanika kao što ste vi. On nas je blagoslovio da vidimo tvoje blistavo lice, da čujemo tvoje slatke riječi koje raduju srca i privlače duše. O Resulallah! Svaka reč koju kažeš je istina. Ja vjerujem u tebe. Spreman sam da žrtvujem svoj život za tebe!” Ove Abû Bekrove riječi su zbunile nevjernike. U nedoumici šta da kažu, razišli su se. Ovo je ojačalo srca nekolicine ljudi sa slabim imanom koji su sumnjali. Tog dana Resulullah je Abu Bakra nazvao „Siddiq“. Dobivši ovo ime, unapređen je u viši razred.
Sve je to razbjesnilo nevjernike. Nisu mogli podnijeti jak iman vjernika, njihovo vjerovanje odmah u sve što je rekao, njihovo okupljanje oko njega i zaštitu. Da bi razbili i osramotili Resulullaha, pokušali su da ga iskušaju. “O Muhammede alejhisselam! Tvrdite da ste otišli u Jerusalim. Reci nam sada! Koliko vrata i koliko prozora ima mesdžid?” bila su neka od njihovih pitanja. Dok je Poslanik svakom odgovarao, hazreti Ebu Bekr je rekao: “Tako je, o Resulallah! Istina je, o Resulallahu!” Ali u stvari, Resulullah zbog svoje sramote nije htio ni pogledati osobu u lice. Nakon toga je rekao: “Nisam gledao okolo u Mesdžid-i aksa. Nisam vidio šta su pitali. U tom trenutku hazreti Džebrail mi je pred oči donio Mesdžid-i aksa. [Kao da gledam televiziju], vidio sam, brojao i odgovarao na njihova pitanja odjednom.” Rekao je da je na svom putu vidio putnike kako jašu kamile i da se nada, inshaallah, da će stići u srijedu. U srijedu, neposredno prije zalaska sunca, karavan je stigao u Mekku. Rekli su to nešto
dogodilo se kao vjetar i da je kamila pala. Ova situacija je ojačala iman vjernika, ali je pogoršala neprijateljstvo nevjernika.
Knjiga Rûh-ul-bayân, citat iz knjige Tafsîr-i Husaynî, i knjigu Bahr, u odjeljku koji se bavi imam, reci: “Onaj ko ne vjeruje da je Resulullah odveden iz grada Meke u Jerusalim [u Bejt-ul mukaddes] bit će nevjernik. Onaj ko ne vjeruje da je odveden na nebesa i na nepoznata mjesta biće dâl i mubtadi'. ” To jest, on će biti jeretik. [2]
Vidio je Allaha dželle-šanuhu na način koji se ne može razumjeti ili objasniti, kao što će Allah dželle-šanuhu biti viđen na budućem svijetu bez vremena i prostora. Razgovarao je sa Allahom dželle-šanuhu bez slova i zvukova. On Ga je slavio, hvalio i hvalio. Dobio je bezbroj poklona i počasti. Za njega i za njegovu ummu učinjen je farz XNUMX puta dnevno, ali je to postepeno smanjeno na pet puta dnevno uz posredovanje Musaa (alejhisselam). Prije toga, namaz se klanjao samo ujutro i poslijepodne ili uveče. Nakon tako dugog putovanja, pošto je stekao darove i blagoslove i vidio i čuo toliko zbunjujućih stvari, vratio se u svoj krevet koji još nije postao hladan. Ono što smo gore napisali shvatilo se dijelom iz ajeta, a dijelom iz hadisa. Nije vadžib vjerovati u sve. Ipak, pošto su ih učenjaci ehli sunneta prenijeli, oni koji poriču ove činjenice bit će odvojeni od ehli sunneta. A onaj ko ne vjeruje u ajet ili hadis postaje nevjernik.
[1] Ref: Ovi paragrafi su citirani iz knjige “Vjerovanje i islam” , prijevod knjige s komentarima I'tiqâd-nâma napisao Mawlana Khalid-i Baghdadi, a objavio na engleskom Hakikat Kitabevi, www.hakikatkitabevi.com.tr, Istanbul. Mevlana Halid-i Bagdadi je veliki vali, riznica Allahovih dželle-šanuhu blagodati, superioran čovjek u svakom pogledu, gospodar nedostižnog znanja, svjetlo prava, istine i vjere. Autor knjige I'tiqâd-nâma, Mawlânâ Diyâ' ad-dîn Khalid al-Baghdâdî al-'Uthmânî (r. 1192, HI/1778 u Shahrazzuru na sjeveru Bagdada, u. 1242/1826 u Damasku, quddisa sirruh), zvao se zato što je hejn al-'Uth bio je potomak Osmana Dhu'n-nuraina, trećeg halife (radiallahu te'ala' anha).
[2] Muhammad Rebhâmî kaže u svojoj perzijskoj knjizi, Riyâd-unnâsihîn,“Postoje mnoge grupe onih koji ne vjeruju Mi'râj:
Jahmiyya, koji su druga grupa sekte Jabriyya, i Kâ'biyya, koji su dvanaesta grupa sekte Mu'tazila, izjavili su da je Mi'râj bio neistinit. Grupa Mu'tazila je izjavila da je Mi'raj bio san. U posljednje vrijeme broj ljudi koji slijede primjer Mu'tazile je u porastu. The Bâhilî grupa je rekla da se Mi'raj proširio do Jerusalima, a ne do
nebesa.
Grupe Hashawiyya i Mushabbiha, dvije od onih grupa koje tvrde da je Allah dželle-šanuhu objekat, rekle su da je Miradž trajao jednu noć, da je ta noć bila čak tri stotine godina i da su svi ljudi spavali tokom tog vremena. Grupa pod nazivom Ibâhâtî, ili Isma'îlî, izjavila je da se Miraj dogodio duhovno i da tijelo nije napustilo svoje mjesto. Saventi Ahl as-sunnet wa'l-džemata su izjavili da su tokom Miraja duša i tijelo zajedno odvedeni iz Meke u Jerusalem, odatle na sedam nebesa, a odatle u mjesto zvano Sidra, a odatle u rang Qâba Qawsayn dok su bili budni, a odatle su vraćeni u jednom trenutku u jednoj noći. Rekli su da je Allah dželle-šanuhu ovo stvorio i dokazali su to na mnogo načina.” Doživio je i druge mi'radže, koji su se desili duhovno.
