Kada govore o modernoj politici Turske, često se mogu čuti riječi kao što su “neoosmanizam” i “panturkizam”. Oba ova pojma su kamen temeljac temelja vanjskopolitičkog kursa lidera turske države Redžepa Tajipa Erdogana.
Oživljavanje neoosmanizma i panturcizma
Neoosmanizam i panturcizam su usko povezani. Uspon Ankare kao kulturnog i vjerskog centra turskih naroda povećava njenu sposobnost da ih konsoliduje oko ideje bratstva prijateljskih naroda kako bi slijedili zajednički kurs ka savezu turskih naroda.
Transformacija Aja Sofije u džamiju, koja se dogodila 10. jula 2020. godine, na inicijativu turskog predsjednika, postala je simboličan korak da se pokaže uloga Turske kao važnog centra islamskog svijeta.
Panturcizam u istoriji
Savremeni publicisti i politikolozi često podlegnu harmoničnoj ideologiji izraženoj u proturskim tezama koje umjetno stare ideju panturcizma. Naime, formiranje turske nacionalnosti per se od šarolikih ogusko-turskih plemena dogodilo se u periodu između 13. i 16. vijeka. Tek nakon formiranja jednog zajedničkog etnosa od tih naroda, moglo se početi govoriti o panturcizmu.
Ironija modernog neoosmanizma leži u činjenici da je ideja konsolidacije naroda „Velikog Turana“ (turski svijet koji se prije svega suprotstavlja Iranu) sastavni dio ideologije Mladoturaka, koji odveo Osmansko carstvo
Izraz „panturcizam“ se prvenstveno proširio u carskoj Rusiji zahvaljujući krimskotatarskoj javnoj ličnosti Ismailu Gasprinskom (Gaspiraly), koji je bio nadaleko poznat u širokom krugu ruskih muslimana.
Za razliku od savremenog panturcizma, ideja „Velikog Turana“ se u velikoj mjeri zasnivala na geografskom predstavljanju Turana kao globalnog nadnacionalnog entiteta, koji ujedinjuje kako Turke tako i druge narode Centralne Azije i Sibira.
Turski narodi u Rusiji i inostranstvu
Govoreći o turskim narodima, ne može se ne primijetiti njihova etnička, vjerska, pa čak i rasna heterogenost. Različiti turski narodi nastali su pod uticajem međusobne asimilacije kavkaskih i mongoloidnih rasa i ponekad možda nemaju nikakve vanjske sličnosti. Istovremeno, zajedničke jezičke osobenosti svjedoče o nesumnjivoj zajednici naroda koji naseljavaju ogromna prostranstva euroazijskog kontinenta.
Najbrojniji turski narod na svijetu su Turci (67.6 miliona ljudi). Značajan dio turskih naroda živi na teritoriji Rusije i drugih bivših republika SSSR-a. Oni su:
• Azerbejdžanci (oko 50 miliona ljudi, od kojih više od 30 miliona živi u Iranu),
• Uzbekistanci (35.3 miliona),
• Kazahstanci (16.5 miliona),
• Turkmeni (8 miliona),
• Tatari (6.8 miliona),
• Kirgizi (6 miliona),
• Baškiri (2 miliona),
• Čuvaš (1.5 miliona),
• Karakalpaci (836.6 hiljada),
• Kumici (520.2 hiljade),
• Krimski Tatari (oko 250 hiljada),
• Jakuti (više od 500 hiljada),
• Karachais (346 hiljada),
• Tuvanci (273.1 hiljada),
• Balkarci (112 hiljada),
• Nogajci (oko 110 hiljada)
• Gagauzi (177 hiljada).
•
U Kini su najbrojniji turski narod Ujguri (12.9 miliona), au Iranu, pored Azerbejdžanaca – Turci Horasan (oko milion ljudi).
Erdoganov neoosmanizam i panturcizam
Još jedna spirala panturcizma u svijetu povezana je s neoosmanskim težnjama turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, koji svoju zemlju proglašava centrom turskog svijeta.
Turska je u ovom trenutku uspjela proširiti svoj utjecaj prvenstveno na susjednu državu Azerbejdžan. Uprkos dostupnosti značajnih rezervi ugljovodonika koje mogu osigurati ekonomsku nezavisnost Bakua u godinama koje dolaze, Azerbejdžan vodi svoju politiku simetrično prema stavovima Ankare.
Tako je vojnu, ekonomsku i spoljnopolitičku kampanju u Nagorno-Karabahu pokrenuo Azerbejdžan u skladu sa uputstvima dobijenim od Turske.
Pored koncepta etničke zajednice, Ankara aktivno podržava islamske (često radikalne) zajednice u Evropi. To je dovelo do novog porasta tenzija u odnosima Turske sa Francuskom, gdje je povećana opasnost od terorističkih aktivnosti uz učešće radikalnih islamskih grupa.
Krajem oktobra 2020. u Narodnu skupštinu Francuske podnet je predlog zakona o priznavanju Arcaha (nepriznate Republike Nagorno-Karabah) „u vezi sa agresivnom politikom panturcizma i islamizma koja preti Evropi“.
Očigledno je da panturkistička ideologija može predstavljati najveću potencijalnu prijetnju zemljama sa etničkim turskim manjinama – Rusiji, Iranu i Kini.
Svaki koncept težnje turskih naroda ka centru moći u inostranstvu je zapravo separatistički i neprihvatljiv za sve navedene zemlje.
Prilično ciničan pristup osmanskoj dominaciji nad drugim turskim narodima se u najvećoj mjeri ispoljio za vrijeme vladavine Mladoturaka. Imajući sekularno, prilično evropski odgoj, bili su daleko od šerijatskih normi, ali ih to nije spriječilo da podstiču šerijatske norme među „bratskim“ narodima.
Tužno iskustvo mladoturskog modela turskog svijeta sugerira da će uloga bilo kojeg perifernog “bratskog” naroda biti nezavidna. O tome svjedoči korištenje sirijskih Turkomana i kineskih Ujgura kao topovskog mesa za destabilizaciju njihovih zemalja boravka.
Ankara tim narodima ne daje nikakve garancije bezbjednosne, ekonomske i druge stabilnosti.
Brojna svjedočanstva predstavnika neautohtonog stanovništva Turske ukazuju da parole neoosmanskog vodstva o jedinstvu turskih naroda prestaju prelaskom granice Turske Republike.
Periferni turski narodi se u Turskoj vide kao sekundarni, pomoćni narodi, koji služe za jačanje turskog centra.
Prema domaćim i stranim analitičarima, panturkičke ideje mogu imati značajan uticaj samo na centralnoazijske republike postsovjetskog prostora – Kazahstan, Uzbekistan i Kirgistan.
Za turske narode Rusije, privlačnost Turske kao političkog i kulturnog centra ostaje sumnjiva.
Utjecaj Ankare na rusko tursko stanovništvo je više kulturni i vjerski nego etnički. Nemuslimanski turski narodi Rusije (na primjer, Tuvinci i Jakuti), kao ni moldavski Gagauzi, nemaju ništa zajedničko sa Turskom. Šanse da se među njima promovišu panturski stavovi kako bi se potkopala Rusija kao država više su nego male.
Moguće posledice po Rusiju
Trenutno se odnosi između Rusije i Turske zasnivaju na kontradikcijama. Rusija i Turska nastavljaju obostrano korisnu ekonomsku saradnju, ali i dalje postoji njihovo geopolitičko rivalstvo na Bliskom istoku i u centralnoj Aziji.
To je prvenstveno zbog Erdoganove želje da oživi veličinu Osmanske Porte. Njegova jurnjava između Zapada i Rusije, dostojna izdajničkih sultana iz prošlih vekova, navodi Kremlj da veruje da turska elita ima ljutnju na Rusiju.
Istorija pokazuje da „meka moć“ Ankare može imati stvarni uticaj na ruske turske narode samo tokom slabljenja naše države. Oživljavanje ideja panturcizma dogodilo se nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Danas sekularna ravnopravnost naroda Rusije u cjelini ne dozvoljava da marginalizirane etničke i vjerske manjine pokažu značajan utjecaj na situaciju u zemlji.
Međutim, i Turska i njeni saveznici u NATO-u nastoje da iskoriste bilo kakve etnokonfesionalne kontradikcije kako bi destabilizirali stanje stvari u Ruskoj Federaciji.
Trenutna politička slika svijeta zahtijeva od ruske administracije da preduzme najizbalansiranije akcije iu vanjskoj i unutrašnjoj politici.
Koordinacija napora sa Iranom je izuzetno važna, jer postoji opasnost od uticaja Turske na 30-milionsko stanovništvo Azerbejdžana; sa Kinom, koja ima problem ujgurskog separatizma, kao i sa evropskim zemljama koje pate od destruktivnih aktivnosti Ankare na islamizaciji regiona.
Izvor: PRAVDAREORT
