Velike nade u sveobuhvatno mirovno rješenje s talibanima u Afganistanu nisu umrle, ali su se znatno smanjile.
Današnji cilj je, prema riječima stručnjaka, mnogo uži po obimu - zadržati linije komunikacije otvorenima za sada, s namjerom da se pomogne afganistanskoj vladi da postigne dogovor s talibanima nakon što strane trupe napuste zemlju.
Kabul se prvenstveno koncentriše na pripremu terena za 2014. godinu, kaže Marvin Weinbaum, bivši obavještajni analitičar u američkom State Departmentu, kada se očekuje održavanje predsjedničkih izbora i kada će snage NATO-a predati sigurnosne operacije afganistanskoj vladi.
Na osnovu svojih utisaka tokom nedavnih putovanja u Afganistan, Weinbaum kaže da afganistanski i zapadni zvaničnici gledaju na političko rješenje s talibanima kao na nešto što će uslijediti godinama.
“Ako nas [avganistanski] izbori ostave s predsjednikom koji je barem prihvatljiv za glavne frakcije i onda [avganistanske vlasti] budu u stanju da održe zemlju do 2017. ili tako nešto, onda to predstavlja najbolju nadu koja postoji za političku rješenje”, kaže Weinbaum.
Kontakti i razgovori s talibanima sada su fokusirani na uspostavljanje budućih pregovora, kaže Weinbaum, regionalni specijalista u Washingtonskom institutu za bliskoistočni razvoj.
“Ono što ovdje nema je bilo kakva rasprava o supstanci. Sva ova diskusija koja se sada odvija je samo fasilitacija. Kako možemo to dvoje spojiti?” Weinbaum kaže. “I ne obraća se pažnja na to da li postoje sastojci za postizanje bilo kakvog međusobnog prilagođavanja u naredne dvije godine.”
Da li talibani žele da razgovaraju?
Ideja o političkom pomirenju s talibanima postala je popularna ubrzo nakon što je američki predsjednik Barack Obama najavio veliki porast trupa 2009. godine. Međunarodni donatori su 2010. obećali oko 140 miliona dolara za pomoć u reintegraciji pobunjenih pješaka u društvo. Krajem te godine, avganistanski predsjednik Hamid Karzai imenovao je desetine istaknutih Afganistanaca u Visoko vijeće mira kako bi privukao umjerenije talibanske vođe da odbace oružje i rade s vladom.
Sljedeće godine je bilo puno diplomatskih aktivnosti iza scene kako bi se talibani pridružili. Neki bivši talibanski lideri uklonjeni su s liste sankcija UN-a, a pobunjenici su ohrabreni da uspostave kontakt ured na Bliskom istoku. Ali ubistvo predsjednika Visokog vijeća mira Burhanuddina Rabbanija u septembru 2011. godine zadalo je udarac procesu.
Nade su oživljene kada su talibani u januaru otvorili političku kancelariju u Kataru. Međutim, grupa je kasnije u maju objavila da obustavlja pregovore s Washingtonom. Talibani su optužili Washington da je promijenio svoj stav i da nije zamijenio pet talibanskih zatvorenika iz Guantanama u zamjenu za jedinog američkog vojnika kojeg grupa drži.
Prema Michael Sempleu, bivšem diplomati UN-a i EU, talibani dovode u pitanje prednosti pregovora. Na osnovu svojih intervjua sa sadašnjim i bivšim talibanskim vođama, Semple kaže da se čini da tvrdolinijaši koji žele da se bore pobeđuju nad onima koji se zalažu za mirovno rešenje.
“Neki od njih su jasno tvrdili da će, ako se nastave boriti, moći ispratiti Amerikance iz zemlje; oni će se 2014. naći u vojno ojačanom položaju; i oni će biti u poziciji da daju ponudu za vlast”, kaže Semple. “Oni u pokretu koji vjeruju da će steći vojnu prednost, imaju prednost.”
Dawood Muradian, šef afganistanskog instituta za strateške studije u Kabulu, kaže da su talibani očigledno na nestajanju, ali neće biti mjesta za mirovni sporazum dok ne prihvati avganistanski ustav.
“Afganistanska vlada i afganistanska politička klasa nastavit će prihvaćati, pozivati svakoga ko želi da se pridruži političkom procesu”, kaže Muradian, ukazujući na “oprezni optimizam da smo ušli u post-talibansko doba. Talibani više ne predstavljaju stratešku prijetnju Afganistanu. Talibani su poraženi politički, moralno, a takođe su u mnogim aspektima poraženi i vojno.”
Francesc Vendrell, bivši predstavnik EU i UN-a u Afganistanu, napominje da bi treća strana mogla igrati glavnu ulogu u mirovnom sporazumu koji se sklapa između talibana i afganistanske vlade. Ali Sjedinjene Države, koje su preuzele tu ulogu, biće izazvane insistiranjem Kabula na vođenju mirovnog procesa, kao i uticajem regionalnih sila kao što su Iran i Pakistan.
„Bez pomoći fasilitatora ili posrednika, teško je vidjeti [ovaj proces kako se oblikuje] — moglo bi potrajati duže. Ili bi vam trebao vrlo aktivan (direktan) proces pregovora”, kaže Vendrell.
(RFE/RL)
