U velikom govoru dvije sedmice prije nego što je raspravljao o predsjedniku Baracku Obami o međunarodnim pitanjima, Mitt Romney je ustvrdio da Obama ne uspijeva da obezbijedi globalno vodstvo koje je potrebno i očekivano od ostatka svijeta.
Romney je pozvao SAD da se pridruže saveznicima u osiguravanju da pobunjenici koji se bore protiv vladinih snaga lojalnih sirijskom predsjedniku Basharu al-Assadu dobiju vojnu opremu koju traže. On je također kritizirao Obamin sveukupni pristup pobunama Arapskog proljeća na Bliskom istoku i izraelsko-palestinskom sukobu. On je ustvrdio da je prošlomjesečni napad na američko diplomatsko sjedište u Bengaziju u Libiji, u kojem su ubijeni američki ambasador Christopher Stevens i još tri Amerikanca, “vjerovatno djelo istih snaga povezanih s onima koje su napale našu domovinu 11. septembra 2001.”.
Koja je razlika između stavova kandidata i šta to znači za američku politiku? Fareed Zakaria razmatra ovo i više u ovom uređenom razgovoru:
Q: Jedna od stvari koje ste ranije spomenuli je da se ova dva kandidata zaista sastaju oči u oči po mnogim pitanjima vanjske politike. Jedini za koji smo zaista čuli da je drugačiji bio je Romneyev stav o naoružavanju sirijskih pobunjenika. Kako Sjedinjene Države to rade?
ZAKARIA: Da ste slušali taj govor, pretpostavili biste, atmosferski, da je Romney imao vrlo jake nesuglasice s Obaminom administracijom, ali njegov problem je što je Obama vodio vanjsku politiku gotovo kao umjereni republikanac. Bilo je internacionalistički. Nije bilo previše liberalno u smislu orijentisanosti prema ljudskim pravima. Bilo je teško. Dakle, sirijsko pitanje je jedino mjesto koje Romney može pronaći da napravi razliku.
Ali kao što ističete, veoma je teška politika za sprovođenje. Sirijska pobuna je zapravo ustanak 100 naoružanih milicija širom Sirije koje nisu posebno dobro povezane jedna s drugom, pa ne biste znali koga naoružavate, ne biste razumjeli koji su ciljevi ljudi koje naoružavate , i postoji opasnost da se nešto od toga vrati na isti način kao u slučaju Afganistana gdje su se ljudi koje smo naoružali pretvorili u teroriste.
Ali pretpostavljam da bi se predsjednik Romney suočio sa mnogim istim dilemama i bio prilično oprezan, zbog čega, čak ni u svojoj retorici, ne kaže: “Trebali bismo naoružati sirijske pobunjenike.” Ako pročitate taj pasus njegovog govora, prilično je zamršen. Kaže da bismo trebali raditi s našim saveznicima i osigurati da pobunjenici dobiju oružje koje im je potrebno, što mi je zvučalo kao da kaže: “Trebalo bi dozvoliti Saudijcima i Katarima da pruže veću pomoć, a ne da ih sami naoružamo.”
Q: Romney je u svom govoru implicirao da je Obamina administracija varljiva, pokušavajući nas uvjeriti da je napad na američki konzulat u Bengaziju nasumičan odgovor na film koji je vrijeđao proroka Muhameda. … Da li je administracija učinila dovoljno širom regiona da pomogne tim zemljama da pređu sa onoga što smo mi smatrali diktatorima u sadašnju demokratiju?
ZAKARIA: Ovdje dolazite do vrlo, vrlo zanimljivog problema. Mogli biste tvrditi da administracija nije učinila dovoljno, ali ono što biste tada tvrdili je da administracija, američka administracija, treba da pruži više pomoći novoizabranim demokratskim vladama u, recimo, Egiptu i Tunisu, koje su islamističke. Ove izbore su pobijedili ljudi koji o sebi misle da su sljedbenici svojevrsnog političkog islama. Sada, mnogi ljudi u konzervativnom pokretu u SAD-u preziru ove ljude i smatraju ih silama protiv kojih bi se trebali boriti.
Dakle, Romney ima veoma tešku agendu, gdje želi da kritikuje Obamu što nije pomogao da Egipat bude demokratski uspješan, ali da li zaista misli da bismo trebali podržavati ove grupe u kojima mnogi vjeruju u neku vrstu šerijatskog zakona i slično? Trebamo li više podržavati ove grupe?
Sumnjam da je to mjesto gdje bi konzervativcima bilo ugodno. I Romney je, kao rezultat, čak i tu pomalo neodređen. Osim što kaže da je Obama pogriješio, on nam zapravo ne govori konkretno šta bi uradio.
Mišljenje: Obama je pokvario vanjsku politiku
Q: Hajde da pričamo malo o Iranu. David Sanger iz “The New York Timesa” piše u avgustu da je “uprkos sve bolnijim sankcijama i tajnom programu zvanom Olimpijske igre koji je imao za cilj da prikaže iranski program sajber-napadima, Iran je postigao značajan napredak u proizvodnji obogaćenog uranijuma posljednjih godina od oko vrijedila je jedna bomba kada je gospodin Obama preuzeo dužnost 2009., što je ekvivalent od oko pet bombi danas”.
Nedavno smo vidjeli kako izraelski premijer Benjamin Netanyahu povlači ovu vrlo jasnu crvenu liniju pred UN-om. Ima li svjetla između ova dva kandidata kada je riječ o tome koliko će oštro zauzeti Iran?
ZAKARIA: Ne baš. Gledajte, istina je da je važno shvatiti da Iran ima veoma opsežan civilni nuklearni program. A kada pričate o vrijednosti jedne ratne bombe ili pet bombi, to nisu bombe. Ovo je količina uranijuma koju imaju koja bi se mogla pretvoriti da ovo postane vojni program.
Tvrdio bih, i mislim da je to generalno govoreći i da bi se stručnjaci složili, Obamina administracija je bila veoma oštra prema Iranu. Sankcije su globalne. One su osakaćene. Oni ih povređuju. Ali istina je da je Iran jedan od najvećih svjetskih izvoznika nafte. Imaju novac. Program nuklearnog oružja ne košta toliko. Dakle, jedina stvar koju možete realno učiniti izvan ovoga je bombardiranje Irana. I nije pitanje da li će sankcije moći nekako fizički zaustaviti Irance da nastave s programom nuklearne energije ili programom naoružanja. Pitanje je da li će ih to dovesti za pregovarački sto jer osećaju da je bol tako osakaćen, jer osećaju da je njihova ekonomija u spirali smrti. Tu će pritisak djelovati. Pritisak neće iznenada ugasiti njihovu sposobnost proizvodnje nuklearne energije.
Q: Često nazivate spoljnopolitičku krizu koju sada vidimo kao „njihov” problem, a ne nešto što SAD mogu nužno ublažiti našim ediktima ili govorima, ali to je zaista nešto što je rođeno iz tamošnjeg problema. To je nešto što je njihova ljutnja, ne nužno zbog nas.
ZAKARIA: Mislim da biste to najviše vidjeli u vezi s arapskim proljećem. Romney kaže da bismo trebali biti mnogo agresivniji prema arapskom proljeću u njegovom oblikovanju. Pa, znaš, to će biti veoma teško. Šta se dešava u Egiptu i Tunisu – radi se o njima, a ne o nama. I možete reći da su ljudi iz Obame trebali biti više asertivni ovdje ili manje asertivni tamo. Istina je da je ovo svjetska istorijska promjena koja se dešava na Bliskom istoku. Mi smo posmatrači. Mi smo dobronamjernici. Ne možemo puno učiniti, zbog čega kada Romneyja pitaju za detalje o tome šta bi radio u Egiptu ili čak Libiji, on kaže da bi radio sa vladom Libije na pronalaženju momaka koji su ubili našeg ambasadora. Pa, očito je to ono što Obamina administracija radi.
(CNN)
