Završnu deklaraciju summita u Istanbulu, na kojem su sudjelovale Turska, Rusija, Njemačka i Francuska, neki su autoriteti protumačili kao da je Turska promijenila politiku prema Siriji. Povod za te komentare bilo je inzistiranje Rusije i Francuske da Assadov režim uključe u proces demokratske tranzicije u Siriji te šutnja Turske o ruskom i francuskom zahtjevu po tom pitanju.
Zapravo, tijekom summita turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan jasno je izrazio da za tranzit Sirije u demokraciju Assad mora napustiti svoje mjesto i da o budućnosti Sirije mora odlučiti sirijski narod, uključujući oporbene skupine i civile koji sada borave izvan zemlje. Gotovo 3,5 milijuna njih našlo je utočište u Turskoj od početka građanskog rata.
Doista, Turska je slijedila politiku promjene režima ili demokratske tranzicije od samog početka Arapske pobune u Siriji. Uključivanje Assada u proces demokratske tranzicije ne znači nužno da se turska politika prema Siriji promijenila. Da podsjetimo čitatelja, nakon što se rušenje Assadovog režima od strane oporbe vojnom borbom pokazalo nemogućim, posebno s ruskom intervencijom u rujnu 2015. i zamjenom američke politike traženja promjene režima u Siriji na pružanje potpore YPG-u protiv Daesha, političko rješenje sirijske krize postalo je istaknutije. Turska je u određenoj mjeri pristala na pomak s vojnog na političko rješenje sirijske krize.
Turska i dalje ostaje pri svom stajalištu na početku uklanjanja Assadovog režima u Siriji. Promijenio se samo put prema tom cilju, političko rješenje zamijenilo je vojno rješenje krize.
Međutim, ne može se tvrditi da prijelaz s vojnih na politička sredstva predstavlja promjenu politike. Promjena politike ne uključuje promjenu sredstava, već promjenu ciljeva. Turska i dalje ostaje pri svom stajalištu na početku uklanjanja Assadovog režima u Siriji. Promijenio se samo put prema tom cilju, političko rješenje zamijenilo je vojno rješenje krize.
Trenutna politika Turske prema Siriji oblikovana je oko pripreme terena za političke promjene, prijelaz s autoritarnog režima na demokratski. Posljednji korak za okončanje krize u Siriji je održavanje slobodnih izbora u zemlji, za koje se očekuje da će rezultirati gubitkom Assada i njegovih pristaša budući da čine manjinu. Za taj cilj, Turska se bori da održi i poveća svoju vojnu prisutnost u zemlji.
Turske vojne operacije u Siriji – Operacija Štit Eufrata i Operacija Maslinova grančica – za čišćenje terorističkih skupina iz Jarabulusa odnosno Afrina i Idlibski sporazum s Rusijom za zaštitu civila u regiji i Manbijski sporazum sa SAD-om za čišćenje regije od terorističkih elemenata mogu se spomenuti u ovom kontekstu.
Turska politika zadržavanja i povećanja svoje vojne prisutnosti u Siriji ima dva cilja: Održavanje turske nacionalne sigurnosti protiv YPG-a i terora Daesha i postizanje demokratskih promjena u Siriji.
Štoviše, predsjednik Erdogan je izjavio da će Turska nakon Manbija održati još jednu veliku vojnu operaciju prema istoku Eufrata kako bi razbila terorističke elemente iz regije. To će također poslužiti istoj svrsi održavanja i povećanja turske vojne prisutnosti u Siriji kako bi se omogućilo političko rješenje krize. Vojna nazočnost na terenu i njezin prijenos na političku silu za stolom čini trenutnu politiku Turske prema sirijskoj krizi.
Stoga se vojna operacija Turske u sjevernoj Siriji ne može svesti na borbu s YPG-om. Ova politika zadržavanja i povećanja turske vojne nazočnosti služi dvostrukoj svrsi: održavanju turske nacionalne sigurnosti protiv terora YPG-a i Daesha i postizanju demokratskih promjena u Siriji. Uključuje i obrambene i revizionističke ciljeve. Međutim, turski revizionizam u Siriji ne treba tumačiti kao teritorijalno širenje. Jedna od klauzula deklaracije summita u Istanbulu jasno izražava da se mora poštivati i održavati teritorijalni integritet Sirije. Sve zemlje potpisnice deklaracije slažu se da Sirija treba nastaviti svoju suverenu neovisnost.
Položaj Turske u Siriji ne treba tumačiti kao teritorijalno širenje. Jedna od klauzula deklaracije summita u Istanbulu jasno izražava da se mora poštivati i održavati teritorijalni integritet Sirije.
Ipak, još nije jasno hoće li se dvije velike sile, SAD i Rusija, te Iran, prilagoditi toj politici demokratizacije u Siriji. Turska i europske zemlje, posebice Njemačka, nastojat će okončati krizu u Siriji konačnom demokratizacijom zemlje. Obje zemlje podnijele su najveći teret nedemokratskih političkih uvjeta u Siriji. Njemačka pati od poplave izbjeglica, dok Turska pati i od poplave izbjeglica i terorističkih prijetnji.
Ali Aslan
