Osim Oslobodilačkog rata Bangladeša 1971. i krize u Šri Lanki 1988., Indija kao stvar politike ne intervenira vojno ni u kakvim međunarodnim sukobima ili pobunama u drugim zemljama, otvoreno ili tajno. Njezine tradicionalne politike su miroljubiva rješenja svih jednostranih, bilateralnih i multinacionalnih problema kroz pregovore i dijalog bez upotrebe ekonomskog rata, sile ili iscrpljivanja. Također, Indija je velika zemlja u razvoju s drugom populacijom u svijetu i najbrže rastućom ekonomijom. Umjesto da troši oskudne resurse intervenirajući u vojne sukobe, Indija bi radije potrošila svoje skromne resurse na izgradnju ratom razorenih gospodarstava diljem svijeta. Čak i bliže kući u južnoj Aziji, osim Bangladeša i Šri Lanke kao što je ranije spomenuto, Indija nije bila vojno uključena u Afganistan, Siriju i Irak na Bliskom istoku. To ne znači da je Indija neosjetljiva na patnje siromašnih ljudi Afganistana, Sirije ili Iraka. Zapravo, Indija je najveći doprinositelj u obnovi infrastrukture u ratu koji je razorio Afganistan i mnogo su puta njeno veleposlanstvo, konzulati i inženjeri i osoblje bili napadnuti od strane talibana sponzoriranih od Pakistana na raznim gradilištima oko Kabula i u udaljenim područjima. Premijer Modi je 4. lipnja 2016. svečano otvorio branu Salma vrijednu 290 milijuna dolara koja će osigurati do 42 MW snage najbrže rastućem industrijskom središtu u zemlji, struju za oko 2.5 milijuna kuća i navodnjavanje poljoprivrednog zemljišta u 640 osušenih sela u cijelom području. Isto tako, Indija je izgradila novu zgradu parlamenta, škole i bolnice u opustošenoj zemlji i često je naša radna snaga bila napadnuta od pakistanskih terorista u Afganistanu.
Neki od glavnih indijskih iritanta među zemljama EU-a, SAD-om i u velikoj mjeri s Rusijom i Kinom su indijska nesvrstana politika i neutralnost. Neuplitanje Indije u sirijski fijasko donekle je iritiralo SAD i EU. Ali svjetska zajednica mora biti uvjerena da će, kada mir prevlada u regiji, ratna zona biti demilitarizirana i ISIS obuzdan, ako ne i uništen, i Irak i Sirija dobiti ogromnu potporu u obnovi razorenih zemalja. Indija će snažno pomoći u obnovi osnovne infrastrukture i medicinskoj pomoći u liječenju bolesnika i ranjenika u ratu. Indija će također izdatno doprinijeti trupama za mirovne operacije UN-a i pomoći agencijama UN-a i brojnim međunarodnim nevladinim organizacijama u humanitarnoj pomoći u rješavanju problema povezanih s izbjeglicama. Imamo dobro iskustvo u rješavanju problema s izbjeglicama jer smo imali milijune bangladeških i tamilskih izbjeglica iz Šri Lanke koji su bili skloni u Indiju tijekom njihovih ratova 1971. odnosno 1988. godine.
Drugi razlog indijske neintervencije bio je taj što je Indija tradicionalno imala dobre odnose s Irakom još od Sadamovog vremena jer je isporučivala velike količine osnovne sirove nafte i naftnih proizvoda koji su Indiji očajnički potrebni za domaću potrošnju. Što se Sirije tiče, Indija se uvijek protivila svrgavanju Assadove vlade. Sektaško nasilje i podjela između šiita i sunita u sirijsko-iračkoj ratnoj zoni vrlo je duboka. Indija kao nemuslimanska zemlja ima najveću muslimansku populaciju na svijetu. Nakon Indonezije, koja je najveća muslimanska država, Indija ima više muslimana nego Pakistan. Također, nakon Irana, ima najveću šiitsku populaciju i svako vojno uplitanje Indije u ove dvije zemlje bilo bi vrlo nestabilno pitanje za inače velike segmente miroljubivih šiita i sunita koji čine pozamašnu populaciju, za domaći mir i spokojstvo Indije.
Poput Iraka i drugih bliskoistočnih zemalja, Indija je održavala dobre odnose s Assadom, a kao članica Pokreta nesvrstanih (NAM), Sirija je podržavala Indiju u njezinim raznim inicijativama uključujući stalno članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a. Indija je podržala “sirijsko polaganje prava na Golansku visoravan, dok je Sirija uzvratila da je Jammu & Kashmir (J&K) bilateralno pitanje između Indije i Pakistana koje treba riješiti prijateljski i ne zahtijeva međunarodnu intervenciju. Indija se ne voli miješati u unutarnju dinamiku bilo koje zemlje, bez obzira radi li se o autokraciji, demokraciji, monarhiji ili pod vojnom vlašću sve dok postoji dobro upravljanje i nema kršenja ljudskih prava i sukoba s drugim susjednim zemljama.
Geneza složenog sadašnjeg problema započela je američkom invazijom Iraka nakon što je zauzela Kuvajt 2003. Mnogi vojnici Saddama Husseina napustili su iračku vojsku i pridružili se pobunjeničkim milicijama koje su kasnije postale Islamska država Iraka i Levanta (ISIS). . Suniti u Iraku također su se pridružili Al Qaidi koja je postala sastavni dio ISIS-a koji je kontrolirao znatne dijelove Iraka. U međuvremenu, svi suniti su uklonjeni s važnih vladinih poslova i zamijenjeni šijitima, a sukob je postao složeniji i gori jer su i jedni i drugi držali područja pod svojom dominacijom i proširivali to terorističkim činovima jedni protiv drugih, tako dijeleći zemlju i uništavajući njezino gospodarstvo, mir i stabilnost s tisućama ubijenih nevinih ljudi i uništenom poljoprivredom, rafinerijama i naftnim izvorima. U međuvremenu, ISIS je postao glavni igrač držeći velike dijelove Sirije koja graniči s Irakom, uključujući naftna polja koja su bila glavni izvor njegovih prihoda zajedno s krijumčarenjem droge, opijuma, oružja i streljiva te hawala transakcijama. Ubrzo su Fallujah i Mosul pali u Iraku, au siječnju 2014. ISIS je proglasio uspostavu Islamskog Emirata u kojem vladaju najstroži šerijatski zakoni, a Iran i Saudijska Arabija upali su u rat podržavajući rivalske šiitske i sunitske militantne jedinice. Padom Kirkuka, Kurdi koji su živjeli uz granice Turske, Sirije, Iraka, Gruzije i Armenije također su se uključili u sukob nanjušivši mogućnost neovisne kurdske domovine. SAD, EU i Rusi udružili su se u podršci suparnicima sa suprotstavljenim interesima i EU se morala suočiti s najvećim egzodusom izbjeglica narušavajući njihovu sigurnost, mir, spokoj, demografiju, zakon i red i mnoštvo problema s izbjeglicama i ljudskim pravima.
U osnovi, indijska politika je nemiješanje u vojne sukobe bilo gdje u svijetu i rješavanje problema dijalogom, diplomacijom i razvojem. Vođenje ratova u stranim zemljama vrlo je skup prijedlog u odnosu na pružanje ekonomske i tehnološke pomoći u obnovi ratom razorenih gospodarstava pogođenih nacija poput Sirije, Iraka, Afganistana ili Vijetnama. Prema Raghu Rajanu, guverneru Indijske rezervne banke, 'Mi smo još uvijek relativno siromašna ekonomija da bismo mogli obrisati suze iz svakog oka; trebamo 6,000 dolara prihoda po glavi stanovnika'. Ipak, ohrabruje činjenica da indijska dijaspora od Afganistana do Australije, Irana, Iraka, Sirije, Singapura, EU-a, SAD-a, Rusije i drugih nacija, uključujući Kinu, neizmjerno pridonosi njihovom razvoju od građevinarstva, medicine, njege, svemira, atomska energija, učitelji i profesori, IT i financijska područja. Nije ni čudo da u SAD-u ima 3.22 milijuna Indijaca koji čine 1.5 % njezine populacije, a ipak 38 % liječnika u SAD-u su Indijci, 36 % posto NASA-inih znanstvenika su Indijci i 34 % zaposlenika Microsofta su Indijci (ove brojke su ljubaznošću general pukovnik Raj Kadyan). Ista priča vrijedi i za druge zemlje, bilo bogate poput EU, Australije, Singapura ili ratom razorene poput Afganistana, Iraka, Sirije ili Vijetnama. Kad god se pojavi poziv za humanitarnu pomoć, odgovor Indije je najbrži, bilo da se radi o najgorem potresu u Nepalu, bujicama u Bangladešu, ogromnim klizištima u Šri Lanki, 15 godina dugoj suši u Afganistanu ili razornom potresu magnitude 7.0 pogodio je Haiti, usmrtivši više od 160,000 1.5 i raselivši blizu XNUMX milijuna ljudi gdje je Indija poslala svoj veliki kontingent humanitarne pomoći. Dakle, Afganistan, Sirija i Irak bi također dobili dužnu indijsku humanitarnu pomoć kada ondje zavladaju mir i stabilnost.
