Kad se spomenu mačke u povijesti Bliskog istoka, prvo se pomisle Egipćani i odnos prema mačkama, obožavajući ih i mumificirajući. Čini se da nijedna druga drevna civilizacija nije tako visoko cijenila male domaće mačke, nego su umjesto njih preferirali njihove velike rođake, lava, leoparda i geparda, pri čemu je potonji posebno pogodan za lov. Nedavna istraživanja pokazala su da je današnja domaća mačka srodnija leopardima nego drugim vrstama mačaka, iako postoji takva mješavina boja i oznaka da bi to bilo teško razumjeti na bilo koji drugi način.
Etimološki, riječ "mačka" možda je došla do nas od latinske riječi "catta", koja se proširila na gotovo sve europske jezike. Bizantski grčki imao je riječ "katta" i vjerojatno su odatle Arapi preuzeli riječ "qitt" što znači mačka.
Dolaskom islama mala domaća mačka je došla na svoje. Jedna od najpoznatijih priča govori o proroku Muhammedu koji je odrezao rukav svoje odjeće kada je čuo poziv na molitvu, umjesto da uznemirava svoju mačku, Muezzu, koja je zaspala na njemu. Priča se da je Poslanik dotaknuo glavu druge mačke koja ga je spasila od zmije, pa je tako mačka dobila pruge na glavi i tako je stekla sposobnost da se uspravi pri padu. Jedan od Poslanikovih ashaba nazvan je “Otac mačića” zbog njegove ljubavi prema maloj mački koju je nosio sa sobom gdje god je išao.
Diljem Bliskog istoka o mačkama se vodilo računa jer je njihova vrijednost kao lovaca na miševe i drugu gamad bila osobito važna. Smatrali su se čistima pa su bili dobrodošli u domove ljudi, čak do te mjere da su dijelili hranu iz iste posude kao i njihov vlasnik i pili iz iste vode. Sultan Baibars u Egiptu iz 13. stoljeća podigao je vrt posebno za mačke, koji je postojao još u 19. stoljeću, prema britanskom orijentalistu.
Osmanlije su voljele mačke
Možda se u današnjoj Turskoj ne bi pomislilo da su mačke posebno voljene (osim u istanbulskoj četvrti Cihangir), ali u ranijim stoljećima Osmanlije su voljele mačke jednako kao Arapi i Egipćani. Ali drugi su postavili bolnice za mačke – jedna je bila u Üsküdaru i druga u Dolmabahçeu, na primjer, a osnovane su i zaklade kako bi se osiguralo da male mačke budu hranjene i dobro zbrinute. Dovoljno je samo pročitati memoare baruna Wenceslasa Wratislowa, objavljene 1599. godine, da bi se shvatilo koliko je neobična bila ljubav Turaka prema mačkama. To je bilo sasvim drugačije od straha koji su Europljani imali za mačku.
“U Carigradu postoje i veliki vrtovi, ograđeni zidovima, po kojima skaču i skupljaju se mačke čekajući da im neki ljudi dođu i daju milostinju. Jer, običaj je da Turci kuhaju i peku trbušice, lugove, jetrice i komade mesa, te ih u drvenim kantama nose gore-dolje po gradu, vičući 'Kedi et, kedi et' tj. 'Mačje meso!'… i to nedvojbena je istina da upravo na zidovima ovih vrtova mačke ujutro doručkuju i okupljaju se po drugi put u vrijeme večere, u velikim tijelima iz cijeloga grada, i stoje na straži; i mi smo namjerno otišli do ovih zidova i slušali njihovo urlanje, i gledali kako su istrčali iz kuća i okupili se.” Barun je nastavio, primijetivši da bi turske matrone davale komade mesa, izgovarajući molitve u isto vrijeme.
Sultani su, naravno, imali leoparde i geparde koje su koristili u lovu. Dok su leopardi i lavovi bili porijeklom iz Anadolije dok nisu izumrli, gepardi su morali biti uvezeni iz Perzije. Na minijaturi koja prikazuje Khosraua kako ide u lov, umjetnik ga je prikazao u pratnji lava, leoparda i dva geparda, osim pasa i ptica. Gepardi sjede na leđima konja.
Čini se da su sultani voljeli velike mačke i čini se da je malo dokaza da je bilo mačaka oko palače Topkapı, pogotovo jer znamo da je palača bila puna ptica.
Međutim, nakon što se carska obitelj preselila uz Bospor, sultani su im neki od guvernera pokrajina poslali Van mačke i druge vrste iz Ankare koje nisu bile pronađene u Istanbulu. Nije jasno jesu li ovi bili namijenjeni za uzgoj ili im je bilo dopušteno da slobodno šetaju po dvorištu. Ali svakako je imalo smisla smanjiti broj mačaka baš kao što se smanjivalo carstvo.
HDN
