Ahmet Kaya bio je kurdski pjevač rođen 1957. u Malatyji, jugoistočna Turska. Bio je fenomenalno popularan i prodao milijune ploča u 1980-ima i 1990-ima. Bio je i antikemalistički umjetnik koji je otvoreno osporio službenu državnu ideologiju. Nije oklijevao optužiti državu pod kontrolom turske vojske da pokušava iskorijeniti Kurde. Kaya je također bio čvrsti branitelj vjerskih, alevitskih i nemuslimanskih skupina koje je tlačio kemalistički režim. Zapamćen je po tome što je branio Recepa Tayyipa Erdogana, sada premijera, tada zatvorenog zbog recitiranja antikemalističke pjesme 1990-ih. Na koncertu 29. listopada 1998. na trgu Taksim osudio je ono što je učinjeno Erdoganu.
Nažalost, životom je platio svoje liberalne stavove. Godine 1999. turski mainstream mediji su Kayu klesali kao Kurda. Glavni mediji pod bivšim režimom bili su rasistički i izrazito nacionalistički. Zato pripadnici tadašnjih rasističkih medija danas nemaju nikakav kredibilitet u Turskoj. Mogu prevariti samo zapadne čitatelje koji ne poznaju Tursku.
Kaya je posthumno nagrađena Predsjedničkom medaljom časti i pohvaljena od strane predsjednika Abdullaha Gula tijekom nedavne ceremonije.
Sažetak onoga što je Kaya proživio pomoći će objasniti njegovu nevjerojatnu životnu priču. Godine 1999. Kaya je dobila nagradu od Udruge novinara časopisa. Prilikom primanja počasti, Kaya je rekla: “Ovu nagradu primam u ime svih koji se bore za ljudska prava. Na sljedećem albumu pjevat ću na kurdskom i napravit ću kurdski video spot. Siguran sam da ima hrabrih TV ljudi koji će ovo emitirati.”
Ove riječi okrenule su naglavačke dvoranu luksuznog istanbulskog hotela. Turski umjetnici i novinari, gotovo svi kemalisti i nacionalisti, prosvjedovali su, čak su bacali vilice i noževe na njegov stol. Kaya je jedva živu glavu spasio od napada rasističkih pisaca i umjetnika, a sve zbog izražavanja želje da pjeva na kurdskom.
Kaya je preživjela taj susret, ali je medijski linč trebao početi dva dana kasnije. 14. veljače, glavni dnevni list Hurriyet, čiji je moto "Turska pripada Turcima", izašao je s naslovom u kojem Kaya optužuje da je "sramota".
Datum ispod naslova bio je Berlin, 1993., s fotografijom Kaye kako pjeva ispred postera vođe PKK Abdullaha Ocalana i karte Kurdistana. Naslov je glasio: "Na prednjoj fotografiji, ubojica beba." U izvješću se navodi kako je Kaya navodno rekla: “Nisam mogla doći ovamo s orkestrom. Za to bi trebalo još 20,000-25,000 njemačkih maraka. Ljudima u planinama treba novac.”
Hurriyet vodio ovo izvješće s, "Organizacija treba novac."
Turski novinar Ertugrul Ozkok, koji je vodio Hurriyet, sada kaže da žali zbog naslova, ali tek nakon što ih je godinama branio. Prošle je godine još uvijek inzistirao na tome da je izvješće 100% točno. Sve je to bio plan da se pomoću izmišljenog članka uništi Kaya. Kasnije se otkrilo da Kaya 1993. nije održao koncert u Njemačkoj. Te godine zapravo uopće nije bio u Berlinu. Koncerta u Berlinu 1993. jednostavno nije bilo. Kaya nije pjevala na tom nekoncertu, ispred nepostojećeg plakata Ocalana i nepostojeće karte Kurdistana. Nitko nije rekao: "Organizacija treba novac." Kaya nikada nije rekla: "Ljudima u planinama treba novac."
Ukratko, Hurriyet, pod vodstvom Ozkoka, pokrenuo je operaciju linča Kaye stvaranjem koncerta, nepostojeće karte i Ocalan plakata te izmišljanjem riječi koje Kaya nikada nije izgovorila. Ozkok je i dalje ponavljao iste laži 12 godina nakon Kayine smrti.
Nakon širenja očiglednih laži, turski tužitelj je zatražio Hurriyet za vizualne i video zapise iz priče. Evo kako točno govori pravni savjetnik od Hurriyet, Aslihan Dumlu, odgovorio je istanbulskoj policiji 25. studenoga 1999.: "Nemamo kasetu, snimljene slike i dokumente koji se odnose na Hurriyet naslov od 14. veljače 1999."
To je, naravno, bilo neosporno priznanje koje Hurriyet izmislio taj novinski izvještaj.
Sve primjedbe Kayi da prima nagradu za Kurde, da će napraviti kurdski spot, da će se boriti protiv TV stanica koje ga odbijaju emitirati i da će ih natjerati da mu priznaju kurdsko podrijetlo bile su totalne. izmišljotine kako bi izazvali narod protiv Kaya.
Ovo je ono što je Ertugrul Ozkok napisao u svojoj kolumni od 14. veljače 1999.: "Sve je bilo lijepo te noći, s izuzetkom jednog ružnog čovjeka, Kaya." Samo zato što je Kaya rekao da želi pjevati na kurdskom.
Također 14. veljače 1999., popularni pisac Bekir Coskun, koji podržava glavnu oporbenu Republikansku narodnu stranku, napisao je: “Ionako mi se ne sviđa Kaya. Nije me bilo briga što su ga istjerali s takvog skupa. Ako je umjetnik separatist, šalje pogrešne poruke ljudima, naravno da će biti otjeran.”
Dva dana kasnije, Fatih Altayli, koji danas vodi Haberturk, napisao je: “Ahmete, ti si nekulturan, nepismen i jednostavan čovjek koji ne zna šta priča. Ako pitam ovog Ahmeta: 'Šta je ideologija?' odgovorio bi: 'Može li se jesti?'”
Nakon ovih novinskih izvješća i komentara izmišljenih u zlokobnoj operaciji, tužitelji su počeli podizati optužnice protiv Kaye. Rekao im je da toga dana nije bio u Berlinu i da nije održao takav koncert. Tužitelj je rekao da svoju optužnicu temelji na novinskim izvješćima. Zbog nepostojeće karte i koncerta koji se nije dogodio Kaya je umalo osuđen na 20 godina zatvora.
Pet mjeseci kasnije, tim za linč pod vodstvom Hurriyet pokrenuo još jednu operaciju da dokrajči Kayu. Ozkok objavio Hurriyet 20. srpnja 1999., s natpisom "Ti, nečasni". U izvješću ispod je pisalo: “Kaya, koja je održala koncert u Münchenu, vrijeđala je Tursku. Nazvao je Tursku 'zemljom nečasnih'.” Izvješće je popraćeno dotjeranom fotografijom Ocalana.
Istog dana, ekstremni nacionalistički pisac Fatih Altayli napisao je: “Ako imate novca, možete kupiti Ahmeta. Ahmet je lažov, nečastan čovjek. Viče za svakoga tko mu plati.”
Hurriyet nije se sramio ponoviti citat koji je Kaya rekao o svom automobilu: "Ostavio sam svoj auto u zemlji osramoćenih." Kaya je tako bila prisiljena napustiti Tursku zbog stalnih prijetnji koje su uslijedile.
Kayina supruga, Gulten, i kći, Melis, preselile su se u Pariz. Ali rasističkim turskim medijima to nije bilo dovoljno. Drugi bris je uslijedio dva mjeseca kasnije. The Hurriyet naslov od 2. rujna 1999. glasio je: "Ljubav, nečastan na djelu."
Opet su Turci vidjeli iste laži i istu lažnu kartu popraćenu izmišljenim citatima. Posebno su to bili mediji Hurriyet, što je učinilo Tursku nepodobnom za život za Kayu, koji je na kraju deportiran nakon gomilanja desetina novčanih kazni i kazni na temelju lažnih dokumenata i novinskih izvješća. Njegovo srce nije moglo izdržati pritisak i preminuo je 15. studenog 2000. godine.
Kaya je ubijena u usporenom ubojstvu. Ali danas ga se većina Turske sjeća s ljubavlju.
Almonitor
