Sedamdesetih godina prošlog veka pojavio se kultni film “Ponoćni ekspres” u režiji mladog Olivera Stouna. Zasnovan je na priči o Amerikancu koji je osuđen na 1970 godina u turskom zatvoru zbog šverca droge. To je u potpunoj stvarnosti pokazalo potpuni nedostatak bilo kakvog privida ljudskih prava ili normalnog ljudskog ponašanja od strane turskih vlasti. To je bio taj utisak o Turskoj koji su mnogi od nas prenijeli, iako se Turska u stvari duboko mijenjala.
Čak se i danas neki drže onoga što je sada diskreditovano gledište, posebno u Francuskoj, zemlji koja je odavno jasno stavila do znanja da će opstruirati bilo koji potez za uvođenje Turske u Evropsku uniju. Antiturski osjećaj postoji i drugdje, posebno u Njemačkoj koja ima daleko više turskih radnika imigranata nego bilo koja druga nacija. Međutim, istina je da je današnja Turska neprepoznatljiva od one iz 1970-ih. Ne samo da je postala demokratija, iako ne savršena.
A ipak postoje užasni znaci da Turska pomera sat unazad. Nakon što je 2010. godine odbijena od strane Evrope u pokušaju da uđe u EU, uprkos svim prethodnim obećanjima da će ulazak biti dobrodošao (SAD to dugo podržavaju), počela je da se vraća nazad ka svom autoritarnijem i manje humanističkom načine. Ovo je mlin za one koji dugo imaju pogled na Tursku „ponoćnog ekspresa“.
Prava slika Turske mora biti suptilna. S jedne strane postoje znaci rastućeg autoritarizma – hapšenje i zatvaranje preko 14 novinara; divljački tretman uličnih demonstranata; ponovno pokretanje rata protiv Kurdske radničke partije; pokušaj podrivanja legitimne kurdske stranke u parlamentu (Narodna demokratska partija) i nasilje nad običnim Kurdima u gradovima poput Diyarbakira.
S druge strane, ne tako davno vlada je izvršila sličnu represiju. Pa šta je danas toliko drugačije? Nije li više isto sa kratkom pauzom za pregovore o ulasku u EU (a i tada se u prve tri godine nastavila represija)? Godine 2005. romanopisac, dobitnik Nobelove nagrade, Orhan Puck, procesuiran je zbog izražavanja kritičkog mišljenja o kurdskoj i jermenskoj politici vlade. Samo zbog pritiska EU optužbe su odbačene.
Godinu dana kasnije bila su dva slična slučaja. Novinar Perihan Magden uhapšen je jer je u štampi branio prigovarača savjesti koji je osuđen na četiri godine vojnog zatvora jer je odbio da nosi vojnu uniformu. Ali konačno je oslobođena optužbi na osnovu slobode govora. Hrant Dink je osuđen na šest mjeseci zatvora zbog navodnog vrijeđanja “turčenja” i time kršenja ozloglašenog člana 301. tada novog turskog krivičnog zakona.
Ipak, u tim pregovaračkim godinama došlo je do ogromnih poboljšanja u zakonu i njegovoj primjeni, kao iu odnosima vlade sa Kurdima. Prije petnaest godina vlada nije dozvolila da se kurdski uči u školama, niti u novinama na kurdskom jeziku ili na televiziji. Delimično da bi se zadovoljila EU, ove politike su odbačene.
Ono što je promijenilo sliku i preokrenulo Tursku bila je odluka EU prije šest godina koja je jasno stavila do znanja da ne postoji vjerovatnoća da će u skorije vrijeme ulazak Turske. Represija i akcije protiv Kurda su se vratile.
Upravo je stalna i van stajališta EU diktirala prvo sporo, ali značajno poboljšanje ponašanja Turske u pogledu ljudskih prava, a zatim jednako značajno nazadovanje na mjesto gdje smo danas.
Osim……Osim. Dogodilo se potpuno neočekivano – migrantska kriza, koja je dovela ratom razorene izbjeglice iz Sirije, Iraka i Afganistana da potraže utočište u Evropi, stotine hiljada ljudi koriste tursku obalu da putuju čamcima do Grčke.
Za nekoliko sedmica, politika EU prema Turskoj, koju je gurala njemačka kancelarka Angela Merkel, prevrnula se. Turcima će uskoro biti omogućeno putovanje bez viza unutar šengenskog dijela EU (koji čini najveći dio). Turskoj se daju ogromne sume da smjesti više izbjeglica na svom tlu. Što je najvažnije, EU se vraća ozbiljnim pregovorima o ulasku Turske.
Zanimljivo je pitanje da li to znači da će Turska ponovo početi da unapređuje svoju praksu ljudskih prava? Trenutno nema mnogo znakova da se ovo dešava. Protiv Kurda u Diyarbakiru se i dalje vode borbe. Glavni urednik velikih novina, Cumhuriyet, poslat je na suđenje prošle sedmice.
Iskreno, prerano je reći. Zašto bi predsjednik Erdogan i premijer Ahmet Davutoglu ispunili sve dok EU zapravo ne spusti pokretni most? Obećao je, ali implementacija tek treba da dođe. Nadamo se da će do ranog ljeta mašinerija EU biti na mjestu i raditi.
Tada treba očekivati da se Turska olabavi i ponovo postane zemlja na putu liberalizma i prosvjetiteljstva. da vidimo.
