“Nikad ne mogu prihvatiti nikakve milostinje. Ni novac, ni hrana, ništa. Kakav bih ja bio čovjek da hranim svoju obitelj čime nisam sam zaradio?” Njegovoj su djeci bile potrebne cipele, a supruga je, kao i on sam, tražila posao. Njegove su me riječi pogodile, posebno s obzirom na resurse koji su dostupni u SAD-u za one kojima je potrebna pomoć.
Željela sam znati što želi od svog novog života u ovoj zemlji snova. Rekao je, "mücadele hakki." Ruke su mu djelovale nestrpljivo želeći započeti posao, bilo kakav. “Učim svaki dan, ali ne morate govoriti engleski da biste osvojili pravo na borbu.”
“Pravo na borbu?” Tako sažet način govori toliko toga, tako učinkovito.
*****
Otprilike u vrijeme kada su neobrazovani, neobaviješteni, ali samouvjereni umovi stvorili nepoželjnu atmosferu za sve izbjeglice koje su konačno pronašle dom i nadu u Sjedinjenim Državama nakon što su ih ratovi i sukobi natjerali da napuste njihove voljene domove, upoznala sam svoje sestre i braće poznatih kao Turci Ahiske, čije postojanje nije bilo poznato meni i većini mojih turskih prijatelja. Neki ih zovu 'ruski Turci', budući da govore i turski i ruski, a dolaze iz raznih regija bivšeg Sovjetskog Saveza nakon godina zlostavljanja, beskućništva i prisilnih deportacija. Čini se da su Turci Ahiske sačuvali svoj jezik, običaje i kulturu mnogo bolje od većine drugih koje poznajem. Oni marljivo rade, poštuju i vole obitelj i ponose se što mogu "stisnuti kamenje da pronađu vodu".
Njihovi stariji i dalje imaju najveće počasti i poštovanje u svakoj obitelji, njihove su žene najbolje njegovateljice i majke, a njihovi muškarci neumorno rade svaki dan kako bi kući donijeli kruh. Izgradili su tvrtke, posjeduju, iznajmljuju i voze komercijalne kamione te kupuju i renoviraju kuće poboljšavajući čak i najteža susjedstva, bez obzira gdje je njihov novi dom u Sjedinjenim Državama.
Turci Ahiske obično žive u neposrednoj blizini jedni drugih i stvaraju prekrasne četvrti ukrašene najšarenijim cvijećem i ukusnom arhitekturom. Unatoč onome što se čini kao vjerska i politička podjela koju su u njihovim zajednicama nedavno stvorili turski lovci na vlast, osjećaj zajedništva među Turcima Ahiska je gotovo besprijekoran. Kad netko ima bolesnog člana obitelji, svi ostali su njegovatelji; ako je vjenčanje, svi dolaze s darovima, lijepim željama, smijehom i slavljem; a, ako nekome treba pomoć, cilj zajednice je da to riješi bez ikakve “vanjske” pomoći. Ako netko ima kamion, svi imaju posao i hranu na stolu. Ako netko ima posao, ona se pobrine da zaposli svoju braću i sestre i nauči ih novim vještinama.
Mladi, stariji, obrazovani ili manje sretni: svi zajedno rade, žive, smiju se i plaču u zajednicama Ahiska Turk. Među njima ima dosta žustrih rasprava, neslaganja i razlika u mišljenjima. Ali, čini se da uvijek pronalaze put natrag jedni drugima i svom jedinstvu kako bi postigli zajednički cilj: živjeti dostojanstven život i snažno se boriti kako bi ostvarili “pravo na borbu” bez obzira gdje je dom… jer znaju kada (ne ako) postignu to pravo, POBIJEDIT će tu borbu.
****
Kad sam razgovarao s Enginom, mladim ocem u Daytonu, Ohio, tražio je isto “pravo na borbu”. Bilo je toliko toga rečeno u te dvije riječi:
da je pretpostavka da su borba i prilika pravo koje treba osvojiti...
da je spoznaja da je borba jedini način da živite dostojan život, pogotovo kada morate pronaći novi dom, ostavljajući iza sebe sve što znate, imate i volite...
da nakon što ste dovoljno naporno radili da steknete pravo na borbu, samo je pitanje vremena kada će se vaš naporan rad isplatiti...
Ono što nisam odmah uzeo u obzir dolazi od samog Engina:
“Kada se borite, ne radi se uvijek o novcu koji zaradite, hrani koju možete staviti na stol ili novim poslovima koje možete pokrenuti ni iz čega. Sve su to dobre stvari, naravno. Ali ta borba vam otvara više vrata. Svaki dan upoznajete nove ljude, učite kako se nositi s novim izazovima. Ustajete svaki dan, shvaćate da ste potpuno živi i da ste sposobni upravljati svime što je u knjigama za vas taj dan. Svaka nova osoba koju upoznate, svaki izazov koji svladate, svaki odnos koji izgradite tijekom te borbe može promijeniti vaš život, život vaše djece i njihove djece. ...i zato je za nas 'Amerika' tako sjajna!”
*****
Od tada je Engin uspješno stekao svoju komercijalnu vozačku dozvolu i radi za tvrtku čiji je vlasnik i kojom upravlja drugi Turčin Ahiska. Engin i njegova supruga na dobrom su putu da uštede i kupe vlastiti komercijalni kamion.
Ovog lijepog vikenda povodom Dana sjećanja, upoznajem vas s časnim Turcima Ahiskama i njihovom američkom pričom. Vi izračunajte.
